Svetac, otok Zankijevih i Eleonorinog sokola

SV. ANDRIJA (Svetac), 43°01' N, 15°44 E, otok na otvorenom moru, 14,5 NM zapadno od Komiže, površine 4,6 km2, obalne dužine 12 km. Najviši vrhovi su Kosa (316 m) i Štandarac (307 m) dok su vode oko otoka duboke i do 100 m.

Otok je prekriven gustom mediteranskom vegetacijom - makijom te šumama alepskog bora i primorskog hrasta, koje su na mjestima izvan utabanih staza neprohodne. Obale otoka pretežno su strme i nepristupačne; na pojedinim se mjestima otvaraju u špilje, od kojih su neke, one dijelom u moru, bile obitavalište sredozemne medvjedice (…i Svetac je nekada imao svoje sirene).

Visoko na klisurama Sveca te na stijenama obližnjeg otočića Kamika, gnijezdi s rijetka i zaštićena ptica iz porodice Falconidae, Eleonorin sokol (Falco Eleonorae, Falco della regina). Unatoč nepristupačnosti otok je, prema otkrivenim ostacima, bio naseljen od prapovijesti, a oduvijek je bio važna točka terestričke navigacije na ruti od Monte Gargana (Italija), preko Palgruže do istočnih obala Jadrana, i obrnuto – prema Otrantu. O važnosti položaja ovog otoka na tim putovima govori i činjenica da je na pomorskim kartama tog vremena prikazivan većim no što stvarno jest*. Danas bi se put od Otranta preko Svetog Andrije, Visa, Palagruže i poluotoka Gargano mogao nazvati Diomedovom navigacijskom rutom jer su štovatelji Diomedovog kulta ostavili tragove na svim gore navedenim mjestima**.

Na jugoistočnoj strani otoka jedna je od rijetkih uvala u kojoj su obiteljske kuće porodice Zanki, koja na ovom otoku živi već 250 godina i isključivi je njegov vlasnik. Na Sv.Andriji je u XVII st. podignuta crkvica svecu po kojem otok i nosi ime.

Benediktinci i na ovom otoku ostavljaju trag svoga boravka; na plodnoj zaravni Poje (200 m nadmorske visine) ostaci su samostana i kapelice oko kojih bi trebalo biti i groblje, no sve je to danas očuvano tek u fragmentima, jer vrijeme je neumoljivo u svom zatiranju.Ostaju još samo priče i legende poput onih o ilirskoj kraljici - ratnici, Teuti, koja je imala utvrdu – kulu na klisuri s istočne strane otoka, gdje je provodila vrijeme – lagodno, u svom utočištu, odmarajući se od ratovanja ili je naprotiv, odbrojavala teške dane svoje osamljenosti, protjerana i osramoćena, prepuštena tek sjećanjima. Ovo je otok snažne i surove ljepote koja polako, ali sigurno pobjeđuje čovjeka, čineći ga slugom, a ne gospodarom, o čemu svjedoče krvavi žuljevi na rukama onih koji su se s ovim otokom i njegovim morem hvatali u koštac.

Tako je bilo nekada, a tako je i danas.